Kad smo vec kod engleskog… Odmah da kazem da sam i osnovnoj i u srednjoj pa nesto i na fakultetu ucio ruski. A s obzirom da sam radio kao programer, bilo je neophodno da baratam engleskim jezikom. Ja sam vam bio ono sto se zove „pasivni“ poznavalac engleskog. Naucio sam sve komande potrebne pri radu sa kompjuterima i pri programiranju, a za ono sto mi nije bilo jasno (s obzirom da GOOGLE nije tada postojao) imao sam pored sebe na stolu Englesko – Srpski recnik. I nisam imao nikakvih problema.
Ali… Kompjuterski engleski i engleski za konverzaciju imaju vrlo malo zajednickog. I tu se krenuli moji prvi problemi sa engleskim, koji su se posle masovno nagomilavali tokom ovih 30 godina u Australiji.
Kad su nas, posle godinu dana cekanja, pozvali na razgovor u australijsku ambasadu, sve mi je bilo na pameti osim da ce se konverzacija voditi na englsekom (jer sva dokumenta do tada su bila na srpskom).
Elem, stignemo nas petero (moja zena, troje male dece i ja) u Beograd, uhvatimo red u ambasadi (a tamo guzva ko da se nesto dzaba deli) i cekamo… Dodje red i na nas. Udjemo u kancelariju. Za vecim stolom sedi tip srednjih godina, sa njegove desne strane za manjim stolom sedi zena za pisacom masinom… On nas na engleskom ponudi da sednemo (sto sam ja oma lepo razumeo – nagledao sam se kaubojskih filmova 🙂 )…
I krenu pitanja… Ja sam odmah rekao da zena i deca uopste ne govore engleski a da se ja nekako snalazim. On kaze, nema problema… I krene da postavlja pitanja. Mene i nije bas mnogo pitao, vise se obracao mojoj zeni a tu je njegova sekretarica prevodila. Na ono sto je mene pitao ja sam nekao uspevao da izmucam odgovore na nekakvom engleskom. I sve je to tako islo do momenta kad me je on pitao : “ How much money do you expect to take with you ?“ Ja pametan ko i uvek, razumeo „much money“ i „expect“ pa ko iz topa odvalim: „Two thousand dollars per month.“.
Kad sam video izraz na njegovom licu ja uklavirim da sam nesto uprskao, pogledam onu zenu, ona pogleda njega, on nju, ja njega i… pocnem da se smejem… Onda i on krenuo da se smeje, pa onda sekretarica, a moja zena nas gleda i nema pojma o cemu se radi… Nekako to izgladimo pa se shvatimo po onom sistemu Minimaxa: „Ko razume, shvatice“ il obratno, ne mogu sad da se setim.
Uglavnom, zavrsi se prica i on nam na kraju pozeli srecan pocetak novog zivota u Australiji, iako smo tek trebali da prodjemo lekarski pregled.
Prodjemo mi lekarski (bilo nam lako, nije trebalo pricati na engleskom), i stignemo najzad u Australiju u Brizbejn, glavni grad Kvinslenda. Pri emigriranju u Australiju morate slediti propisanu proceduru. Prvi i glavni zadatak je da se ode u , mislim da se tad zvalo, CES (sad ze zove Centerlink), gde vam se zapisu svi relevantni podatci. Tu je moje „znanje“ engleskog opet doslo do izrazaja…
Kad su prozvali moj broj, sednem ispred nekog tipa i on me pita treba li mi prevodilac. Ja kazem: „Ne“… I tu krenu muke Tantalove… I moje a i tog tipa. Sluzbenici koji rade sa novodoslima moraju da pokazu maksimalno strpljene, da nam ne povrede osecanja 🙂
On siroma pita, ja tuc-muc… On zna sta ja treba da kazem ali ne sme nista da mi sugerise, a ja nikako da okinem… Ali, ide to nekako. Al kako se primicemo kraju, ja primetim da coveku curi znoj sa cela. I to u dobro aklimatizovanoj prostoriji. Al sta cu mu… Zavrsimo mi nekako, on se, uz vidno olaksanje zahvali na mom gostovanju i kaze da dodje moja zena. Pozovem je ja da zauzme moje mesto a tip, jos pre nego sto je ona sela, brze bolje za telefon i pozove prevodioca 🙂
Ocigledno mu je jedan „poznavalc“ engleskog mog tipa bio dovoljan za jedan dan… Ma sta za dan. Siguran sam da je mesecima odmah zvao prevodioca 🙂
ajd uzdravlju
ja